Kada je pre tačno mesec i po dana autor ovog teksta pisao o protestima i blokadama, nije ni sanjao da će one biti toliko dugotrajne, istrajne, te da će naposletku ogoliti srpsko društvo u potpunosti i pokazati sve njegove, nažalost mnogobrojne, mane. Međutim, evo nas. Na Savindan će se stvari, kao što se to oduvek i događalo, dodatno razjasniti i kazaće nam se kud plovi ovaj brod, to jest da li je u stanju da uopšte još uvek osvaja plavetnilo pred sobom.
U celom ludilu koje nas okružuje, u moru informacija, lažnih i pravih, ljudi su orijentisani komentarisanju i ocenjivanju pojava, to jest posledica. Komentari se najčešće odnose na brojnost učesnika blokada, sadržaj transparenata i eventualno celokupnu svrsishodnost svih ovih događaja. Retki pojedinci su se upustili u potragu za uzrocima. Traženje uzroka blokada, nezadovoljstva, podela, naizgled je banalan i nepotreban posao, jer su oni jasno istaknuti još na početku zbivanja, a tiču se nesrećno stradalih u Novom Sadu na železničkoj stanici, zar ne?
Pa, i ne baš. Sigurno ta stravična tragedija jeste glavni motiv za izlazak na ulice, ali vrlo je verovatno da je i novosadski horor samo posledica nečega mnogo strašnijeg, nečega što ide dalje od javašluka, tendera, krađe lokalnih i republičkih vlasti, i što daleko nadilazi polje političkog i politikantskog delovanja. Nažalost, to je bila opomena. Verovatno poslednja. Opomena vlasti da se odavno skrenulo s puta, te da se strmoglavice juri u provaliju. Upozorenje narodu da je i sam izgubio kompas i da prećutno prihvata da bude bačen u istu provaliju.
Šta to pogrešno činimo da su nam potrebna tolika krvava upozorenja, jeste osnovno pitanje koje ćemo pokušati da rešimo u ovim redovima.
ODAKLE POČETI?
Za shvatanje sadašnjosti potrebno je podrobno izučavati prošlost. Istorija, kao i uopšte ljudski život, funkcioniše po principu „akcija-reakcija” ili bolje rečeno „uzrok-posledica”. Stoga i jeste od krucijalnog značaja izučavanje istorije. Akcije iz prošlosti često doživljavaju svoje reakcije u sadašnjosti i budućnosti, a mi danas kušamo plodove neke daleke setve. U krugovima istoričara postoji određeno mišljenje da se period od 2 veka naziva „savremenom” istorijom. Dakle, razumevanje tokova 2025. godine, počinje još u ranom 19. veku.
Ipak, nemamo kapacitete da trenutno pravimo sveobuhvatni presek urušavanja srpskog društva i duhovnog bića, od Srpske revolucije do danas. Takav presek bi nesumnjivo bilo dobro odraditi, ali on nam je u ovom kontekstu nepotreban. Zbog toga ćemo početi sa prethodnim velikim događajem, počećemo sa ispisivanjem novog poglavlja u istoriji naše zemlje – valjalo bi krenuti sa 5. oktobrom 2000. godine.
Ovaj datum je izuzetno pogodan za pokretanje jedne kraće analize iz više razloga. Prvo, kao što je već apostrofirano, to jeste poslednji datum koji je doneo korenite promene. Drugo, prošlo je tačno četvrt veka od tada, što pogoduje estetskoj prirodi čoveka koja ga tera da preseke stanja radi po kvartalima. Treće i najbitnije, većina momaka i devojaka pokretača protesta, rođeno je negde oko ili malo posle 2000. godine. Dakle, oni za drugi sistem ne znaju.
Pored svih problema, ekonomskih, političkih, egzistencijalnih, od 2000. godine do današnjega dana, naš najveći greh i naš najveći poraz u novom stoleću, jeste Kosovo i Metohija. Unutar nacionalno osvešćene većine protestanata, centralne figure, svojevrsne ikone ove pobune, jesu blaženopočivši patrijarh srpski Pavle, kao i jedan od najvećih umova srpskih Petar II Petrović Njegoš. Štaviše, patrijarh Pavle i njegovo delovanje tokom protesta devedesetih, pronalazi velike simpatije i u onim „građanskijim” krugovima protestanata, ali oni ga percipiraju kao simpatičnog, blagog duhovnika koji je stao uz svoj narod.
Patrijarh Pavle je ipak mnogo više od toga, što nam govori i osnovna poruka, amanet i zavet koji nam je kao narodu za sobom ostavio: „Kosovo će u 21. veku biti mera i provera svih nas – od skromnih trudbenika svakodnevnice do patrijarha i vođa srpskog plemena. Ne budemo li dostojni Kosova, nećemo biti dostojni ni svog zemaljskog postojanja. Nestaćemo kao da nas nije bilo, a na našem mestu živeće neko drugi.”


Kosovo kao osnovni ispit i centralno mesto srpskog naroda na više mesta postavlja i sam prethodnopomenuti Njegoš, a najpoetičnije to čini u oproštajnoj poruci upućenoj Ljubomiru Nenadoviću:
„Ajde pođi ravnoj Šumadiji!
Pozdravi mi srpske vitezove:
Nek ne pašu sablje od jordana,
Već nek jašu konje od megdana,
Na Kosovu da se sastanemo,
Da mi naše stare pokajemo.”
Jasno je da svaki masovni skup, svaki bunt sa sobom mora da nosi korene Kosova i Metohije kako bi eventualno bio uspešan. A kakvi smo mi prema tom zavetnom mestu bili u ovih 25 godina?
Ukratko, desio se stravičan pogrom 2004. godine. Proterano je na desetine hiljada Srba sa svojih vekovnih ognjišta, uništeno je preko 150 crkava i manastira, uništeno je ili pokradeno preko 10 hiljada crkveno-umetničkih i bogoslužbenih predmeta. Kao vrhunac sveg stradanja došla je jednostrana proglašenost „nezavisnosti” Kosova, koja je do kraja vladavine demokrata 2012. godine, samo potvrđena uspostavljanjem administrativne linije (suštinski graničnog prelaza) kod Jarinja i Brnjaka.
Verovatno je da ništa bolje nismo mogli ni da očekujemo od vladajuće klike koja se rukovodila krilaticom Zorana Đinđića: „Kome je do morala neka ide u crkvu.”
Promena, na veliku žalost samo na papiru, događa se 2012. godine kada dolaze naprednjaci. U početnim godinama njihove vladavine postojale su indicije, obrisi jedne drugačije nacionalne politike. Da su ti obrisi zaista samo obrisi i ništa više od toga, mogla je da nam kaže već 2016. godina.
Naime, tada je zarad izgradnje veštačkog jezera Rovni, potopljena crkva posvećena Svetom Arhangelu Mihailu iz 16. veka, poznata i kao Valjevska Gračanica. Poslata je jasna poruka da su progres i ekonomski rast bitniji od svake svetinje, te da se od Đinđićeve misli nije odstupilo ni pedalj.
Takođe, praksa potpunog rasula je nastavljena u našoj južnoj pokrajini. Do sada smo izgubili pravosuđe, zdravstvo, školstvo, a ako se ovako nastavi i stanovništvo će u potpunosti biti proterano.
Kao narod povodom toga, već 25 godina ne preuzimamo ništa. Srlja se u propast, živi se u jednoj bednoj, pacovskoj atmosferi straha za sebe i svoje životinjske potrebe. Odbijamo svako ogledalo, svaki prikaz realnosti. Da smo makar jednom stali ispred ogledala, videli bismo da smo gubeći Kosovo polako gubili obraz, samopoštovanje, identitet.
Izgubili smo porodicu, a samim tim i svaki vid autoriteta, koji je dalje davao ustrojstvo, normalnost i pravila u obrazovnom sistemu (centralna tema ovih protesta). Dvadesetprvovekovna kratka istorija Srba zasada zavređuje samo jedan naslov – Gubeći Kosovo, gubili smo sebe. Tako izgubljeni, tako pogubljeni i maloumni, morali smo da počnemo da krvarimo. Početak ispoljavanja potpune obolelosti društva jesu nezapamćeni prizori u Ribnikaru, a od Ribnikara do Barajeva krvarenje (kao ni dani žalosti) ne prestaje već godinu i po dana.
Da li su protesti trombociti koji će krvarenje zaustaviti ili su samo završna faza totalne podele i totalnog ludila, videćemo na kraju.
PROBLEM KRITIČKOG MIŠLJENJA
Kratkim presekom duhovnog stanja srpskog naroda u dvadeset i prvom veku, utvrdili smo da su protesti sasvim normalna i prirodna reakcija na potpuno moralno i duhovno posrnuće. Nešto ranije smo takođe utvrdili da glavnicu protestanata čine deca rođena u postpetoktobarskoj Srbiji, i baš zato su u ove proteste uneli dozu demokratičnosti. Ta doza demokratičnosti sa sobom vuče i dobre i loše strane.
Dobra strana, bar za sada, jeste masovno organizovanje bez jasno profilisanog vođe. Tako nije moguće diskreditovati jednu osobu, poistovetiti je sa celokupnim protestima i automatski uniziti zbivanja. Sve ostalo što donosi demokratija, mač je sa dve oštrice.
Demokratija je poreklom grčki termin sastavljen od dve reči demos (narod) i kratein (vladati) – vladavina naroda. U antičkoj Grčkoj taj sistem je podrazumevao vladavinu svih slobodnih građana. Pod pojmom slobodnih građana podrazumevali su se ljudi određenog obrazovanja, kvaliteta i imanja. Pojedinci koji su ispunjavali navedene kriterijume za učestvovanje u političkom životu, donosili su odluke na skupštinama sačinjenim od svega par stotina ljudi.
Čak i takva, neposredna demokratija, trpela je ogromne kritike od svih bitnih antičkih filozofa. Zamislite onda šta bi Platon rekao o demokratiji danas. Predstavnička, to jest posredna demokratija, zapravo je vladavina nekompetentnih, nestručnih, i na kraju svojim neznanjem isfrustriranih ljudi, te što je veći broj takvih u jednom narodu, to su predstavnici sličniji njima.
Zar nije višestranačje u Srbiji slika i prilika ove definicije?
Pojava društvenih mreža dodatno je produbila i potvrdila pomenutu tezu. Raznorazne platforme daju mogućnost tom soju nestručnih da na istom nivou razgovaraju sa profesorima, eruditama, akademicima, svetskim putnicima.
Žabokrečina društvenih mreža iznedrila je i svojevrsne „sudije” i tu dolazimo do osnovnog, možda i jedinog problema ovih protesta. Iz neke naivnosti, manjka iskustva ili možda osvetoljubivosti, na većini objava u vezi s protestima se ističe da „spisak postoji”, stavlja se do znanja da se „ništa ne zaboravlja” i što je najopasnije od svega, govori se da će „pamtiti i one koji su ćutali”. To je manir šikaniranja, manir sličan OZNA-i 1945. i 1946, to je atmosfera Francuske revolucije.
Pogrešno se krenulo sa stavom: „svako ko nije za nas, protiv nas je”. Takvo načelo je kontraproduktivno. Odmah je u tom svetlu bio napadnut profesor Čedomir Antić, jer je kritički iskomentarisao blokadu i plenum kao vrstu anarhističke pojave. Nije lepo prihvaćen ni poziv profesora Slobodana Antonića da se ni po koju cenu ne bude koristan idiot, a sve zbog bojazni od umešanosti stranog faktora u celu stvar.
Dakle, agresivan stav mora popustiti, gard je potrebno spustiti, a savete iskusnih, školovanih i umnih ljudi nije nužno prihvatiti, ali ih je nužno poslušati.
OTPOR OPET?
Sam početak ovih protesta, masovnih blokada i još masovnijih protestnih šetnji, doneo je sumnju kod mnogih građana da se još jednom radi o rušenju suverene vlasti jedne male zemlje od strane velikih zapadnih sila – takozvana obojena revolucija. U svim prorežimskim medijima ta teza je ponavljana iz dana u dan.
Ovde je odmah potrebno reći da nema sumnje da je novac sa Zapada ušao u pojedine džepove, što donekle pokazuje i simbol crvene šake. Ipak, ako pogledamo druge simbole koji se pojavljuju u šetnjama, poput Hristovog barjaka, zastave „Nema predaje”, te ako vidimo da nema zastava EU na protestima (što je slučaj u Gruziji), možemo zaključiti da novac sa Zapada nije dao rezultate i da je palica za dirigovanje trenutno kod mladih, koji ni sa kakvim NVO sektorom nemaju veze.
Takođe, nije moguće uporediti geopolitičku situaciju danas sa onom iz 1999. i 2000. godine. Slobodana Miloševića je bilo potrebno slomiti, jer je bio usamljen u borbi protiv globalističkog sistema. Globalistički sistem oličen u Davosu, MMF-u, SZO, svakako trenutno drži sve konce u Srbiji i zaista ne postoji jasna računica zašto bi globalisti menjali išta u našoj zemlji.
Naravno, postoji želja globalističkih struja da se iskoristi masa mladih ljudi, kako bi iz nje izvukli par novih lica i imena koja će koristiti u budućnosti za nastavak svog efektnog rada. Stoga, imamo aktivnosti NVO organizacija koje kontaktiraju sa Severinom radi podrške studentima. Ne pevaju slučajno nezvanične himne protesta baš Balašević i Marčelo.
Javljaju se razni influenseri sredovečnog uzrasta sa pričom o borbi za slobodu, sa bajkama o „Otporu”, o martu 1991. Razni propali aktivisti, bajati politikanti i lažni borci za prava, pokušavaju da preuzmu vodeću ulogu u celoj priči.
Jasno je da postoje iskušenja i da njima moramo odoleti kao narod. Za bilo kakvu promenu ne smemo dozvoliti da taj maligni uticaj prodre u našu dušu, i čini se da veći deo mladih ovoga puta to i ne dopušta.
Recept za ovakve krize i ludila, recept za izbegavanje podela i krvavih sukoba, dao nam je F. M. Dostojevski, još pre mnogo godina, u svojim Karamazovima. U Besedama starca Zosime,duhovni otac Aljošin jasno poručuje: „A Rusiju će spasiti Gospod, kao što ju je već mnogo puta spasavao. Iz naroda će spasenje doći, iz vere i smernosti njegove!”
Molimo Gospoda i Svetoga Savu da i našu Srbiju spase!
