Niko tako precizno i jasno, a opet mistično i metaforično, nije opisivao Balkan kao što je to činio Ivo Andrić. Naš jedini Nobelovac je na jedinstven način uspeo da dočara ponavljanje istorije i da pričama iz prošlosti pošalje poruku sadašnjosti.
Nema pravog redosleda odakle treba početi sa čitanjem Andrića, ali čini se da ga najbolje upoznajemo kroz njegovu najmanje obimnu knjigu – Prokletu avliju.
Zbog toga, drugi tekst našeg serijala donosi odlomak koji može da vas zaintrigira da se vratite ili po prvi put uzmete remek-delo srpske književnosti.
Rečeno je napred, i istina je, da se život u Avliji stvarno ne menja nikad.
Ali menja se vreme i s vremenom slika života pred svakim od nas. Počinje da se smrkava ranije. Javlja se strepnja od pomisli na jesen i zimu, na duge noći ili kišovite hladne dane.
I život je pred fra-Petrom uvek isti, ali koa neki uzan i sve slabije osvetljen hodnik koji se primetno ne menja, ali za koji se zna da sa svakim danom biva za prst-dva uži. Od toga nailaze na hapsenika kratke ali neodoljive panike pod kojima klone i najtvrđi, bar za koji trenutak.
…
I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka.
Nema više ni priče ni pričanja. Kao da nema ni sveta zbog kojeg vredi gledati, hodati i disati. Nema Stambola ni Proklete avlije. Nema ni mladića iz Smirne koji je jednom umro još pre smrti, onda kad je pomislio da je, da bi mogao biti, nesrećni sultanov brat Džem. Ni jadnog Haima. Ni crne Akre. Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvek prate. Ničeg nema.
Samo sneg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju.



