Le-p (2)
Dr Nebojša Veljković: MANČESTERIZACIJA LESKOVCA – OD ZAKASNELOG DO ZAUSTAVLJENOG RAZVOJA

Istorija sveta je istorija gradova. Ova sažeta izreka Osvalda Špenglera je najbolji način da započnem uvod u priču o istoriji leskovačke prvobitne akumulacije kapitala sa kraja XIX i prve polovine XX veka, koju sam prvobitno objavio u leskovačkom nedeljniku „Naša reč” od 8, 15. i 22. juna 2001. godine. Sada je priča dopunjena osvrtom na trgovinu balkanskih pravoslavnih trgovaca u osmanlijsko vreme, čiji se uticaj na duhovno i političko buđenje balkanskih naroda često zanemaruje, i novim četvrtim nastavkom. Dvadesetak godina je dovoljno dug period da uvažimo promene koje su doneli digitalni mediji i dostupnost informacija, što je osnovni podsticaj da se stari tekst dopuni i objavi sa novim izvorima i ponudi mlađim čitaocima. U poslednjoj rečenici trećeg nastavka priče o srpskom Mančesteru tada sam napisao da je podređena uloga koju će Leskovac imati u komunističkoj Jugoslaviji posledica podaništva na koje su dobrovoljno pristale nove vlasti, nedorasle pregalaštvu kojim je stvorena industrijska infrastruktura koju su nasilno preuzele. Ova konstatacija je bila izazov za dopunu priče o Leskovcu, gradu koji je prevalio vek i po na putu od 'zakasnelog do zaustavljenog razvoja'.

(1)
ORIJENTALNI BALKAN NA PUTU PROTOINDUSTRIJALIZACIJE

Istorija industrijske strukture jedne zemlje govori i o njenoj kulturi, iako se pojedini ekonomisti i sociolozi mogu složiti da je paradoksalno dovoditi u vezu ekonomiju i kulturu. Industrijski guru Adam Smit je, međutim, smatrao da je ekonomski život duboko ukorenjen u društvenom životu i da se ne može dobro razumeti nezavisno od običaja, morala i navika koji vladaju u datom društvu, odnosno nezavisno od kulture. Svako društvo ima za sebe karakterističan način raspodele zemljišta, rada, materijalnih dobara, kapitala, usluga. Ljudska društva su razvila četiri osnovna vida privrednih nagodbi: uzajamnost, preraspodelu, linearnu tržišnu razmenu i teritorijalnu tržišnu privredu. Prva tri tipa, u različitim oblicima postoje od prvih poljoprivrednih društava već hiljadama godina, a poslednji vid se pojavio pre dva-tri veka s razvojem industrijskog društva. U skladu sa ovim skupom vidova transakcija, balkanolog, Amerikanac srpskog porekla i profesor Univerziteta Ratgers Trajan Stojanović, proučavao je  kako i zašto je Balkan nekad jedna od privredno najnaprednijih oblasti sveta postao tehnološki zaostao. U njegovom kapitalnom delu Između Istoka i Zapada: Balkanski i mediteranski svetovi, 4 toma (1992-1995) – koje čeka da zainteresuje domaće istoričare – upoznajemo se sa poreklom balkanske pravoslavne trgovačke klase koja se može pratiti u prošlost do XV i čak XIV veka.

U poglavlju svog dela koje nosi naslov Osvajački put balkanskog pravoslavnog trgovca, Trajan Stojanović navodi da je ova društvena grupa tek u XVIII veku postala toliko brojna i bogata da je mogla ovladati značajnim delom trgovine u Ugarskoj, južnoj Rusiji i istočnom Sredozemlju. Bilo je to vreme ekspanzije francuske, nemačke, engleske i ruske trgovine na Balkanu. Bilo je to doba rasta trgovine muslimanskih albanskih i bosanskih trgovaca. Ali  u pogledu značaja za kulturni, politički i opšti istorijski razvoj balkanskih naroda, najvažnija je bila ekspanzija balkanskog pravoslavnog trgovca. Takav razvoj olakšalo je propadanje  osmanskih političkih i društvenih institucija, a uspon Austrije i Rusije ohrabrivao je hrišćanske seljake, sveštenike, pesnike i hajduke na pobunu. Već početkom XIX veka model linearne tržišne razmene, karakterističan za osmansku komandnu privredu, ustupa mesto teritorijalnoj tržišnoj privredi u severozapadnom rubnom području Carstva, većinski nastanjenom pravoslavnim hrišćanskim stanovništvom. Ovo je bio evropski proces, jer je privredno opadanje kroz izumiranje starih zanata bilo zahvatilo ne samo Balkan, već i celu istočnu Evropu. Osmansko carstvo se nije moglo odupreti industrijskoj ideologiji mladog kapitalizma i rastućoj moći evropskih država, a duhovnom i političkom buđenju i kulturnom preusmeravanju balkanskih naroda doprinela je pravoslavna trgovačka klasa. U nastojanju da realno proceni ulogu i domete balkanskih pravoslavnih trgovaca u razvoju nematerijalne ili idejne kulture, Trajan Stojanović izvodi mali komparativni ogled tako što navodi da su srednje klase holandske, engleske, američke i francuske revolucije činile manje od 10 odsto ukupnog stanovništva ovih zemalja i dodaje da su uoči ratova za nacionalno oslobođenje domaće balkanske trgovačke klase bile znatno malobrojnije. Na kraju zaključuje da su one i pored toga „bile ljudski katalizator koji je pridružio balkanske narode Evropi, i svojom trgovinom i svojim idejama”.

Bio je to dugotrajan proces, industrijalizacija privredno zaostalog Balkana morala je da sačeka da se stvore društveni i ekonomski preduslovi koji su zavisili od razvoja gradskog života. A razvoj gradskog života je bio uslovljen materijalnim siromaštvom hrišćanskih podanika u zaleđu malobrojnih varošica sa svim obeležjima orijentalne kulture. Pišući o siromaštvu u stvarima Trajan Stojanović navodi da je oko 1830. godine, u vreme pre nego što je usledio preobražaj, jedna obična srbijanska seoska kuća imala sledeće alatke i oruđa za obradu, proizvodnju i prevoz: nekoliko drvenih grabulja, nekoliko drvenih vila, mali plug, ponegde drljaču, kazan za pečenje rakije, jednu ili dve bačve, nekoliko srpova, po koju kosu, jaram, jednu ili dve zaprežne opreme i možda kola.

Ilustracija: Feliks Kanic

Ekonomska delatnost u balkanskim orijentalnim gradovima bila je isprepletena sa raznovrsnim normama, pravilima, moralnim i verskim opredeljenjima i s različitim običajima. Tako je oblikovana društvena mešavina objedinjena na jednom mestu gde su se našli ljudi različitih talenata i interesa. Osmanska uprava je prvo timarskim, a kasnije čiftlučkim sistemom, donekle omogućila privrednu slobodu hrišćanskom stanovništvu koje je živelo u varošima, više nego na selu gde je seljak bio vezan za zemlju. U svojoj knjizi Tradicija i modernizacija: Leskovac i Novi krajevi, 1878–1941 (2019), priređenoj doktorskoj disertaciji, Zoran Rakić piše da su u par decenija pre konačnog oslobođenja balkanski hrišćani imali kontrolu nad skoro celokupnim zanatstvom i trgovinom i uzimali pozajmice kod Turaka koji su imali slobodan finansijski kapital, stican po osnovu zemljišne rente. Tako se u Leskovcu stalež čorbadžija postepeno pretvarao u interesne grupe krupnih trgovaca, doprinoseći da se grad razvija kao značajan zanatski i trgovinski centar, a oni sami su posredovali između bugarskih zanatskih proizvodnih pogona gajtana i bosanskih, albanskih i srpskih pazara. Osim toga, kako je to istoričar Dragoljub Trajković u Istoriji leskovačke industrije (1961) napisao, „među mnogobrojnim zanatima koji su se u gradu razvijali jedinstven po svom značaju u tom regionu je bio vunovlačarski zanat”. Glavno obeležje privrede leskovačkog kraja pod osmanskom vlašću bilo je da je spahijama pripadalo uglavnom obradivo zemljište u okolini, a da se hrišćanski deo stanovništva bavio zanatima i trgovinom. U Leskovcu je 1854. godine bilo 2.400 hrišćanskih, 500 turskih, 10 jevrejskih i 30 ciganskih kuća sa oko 15.000 stanovnika. Karavani leskovačkih trgovaca raznosili su užariju i vuneni gajtan na sve strane Balkanskog poluostrva, pa čak i u Malu Aziju. Razvijenu trgovinu i trgovinske veze omogućilo je i veliko tržište imperije, čiji je Leskovac, bez mnogo političkih i vojnih potresa bio deo sve do 1877-78. godine.

Za razliku od severnih krajeva Srbije, južno Pomoravlje bilo je pošteđeno narodnih pobuna i ratova između Austrije i Turske, što je omogućilo privrednu aktivnost usmerenu prema Bugarskoj i Grčkoj. Austro-turski rat koji je završen mirom 1699. godine, i koji je izazvao narodni ustanak, posle koga se srpsko stanovništvo selilo u Ugarsku, nije ni dopro do Leskovca. Austrijska okupacija severne Srbije započeta 1718. a završena 1739. godine, zahvatila je samo krajeve severno od Zapadne Morave i vrlo kratko Leskovac. Poprište Prvog srpskog ustanka 1804. godine bili su Beogradski i Niški pašaluk, dok je Leskovačka nahija uglavnom bila pošteđena. Tek je ustanak iz 1841. godine zahvatio i Leskovačku nahiju, pri čemu je u Srbiju izbeglo desetak hiljada stanovnika, koji su se kasnije vratili u svoja spaljena sela. Leskovačka orijentalna varoš je tako bila pošteđena migracije većeg obima - sa prilivom seoskog stanovništva koji je bio postepen. Kmetovsko roblje koje se doseljavalo bilo je nerazvijene nacionalne svesti, bez zemlje, bez kuće, a u sebi su nosili bojažljivost i poslušnost slugu. Ovi doseljenici su postajali sluge i prihvatali se raznih zanata. Tegoban je bio život ovih malih zanatlija, naročito užara i čifčija, koji su živeli bedno u svojim malim kućercima, bez stakla na prozorima, bez kreveta i patosa, spavali na asurama i pokrivali se prtenim čergama. U kulturnim prilikama osmanske komandne privrede s kraja 18. i kroz 19. vek u Leskovcu se formirala mlada klasa trgovaca, onih koji su u detinjstvu čuvali stoku, u mladosti nadničili da bi se prehranili, bili čorbadžijski pokućari i najzad postajali trgovci kupujući turska imanja nakon oslobođenja i turskog iseljavanja. U poređenju sa industrijskom strukturom onovremene srednje i zapadne Evrope sve grane balkanske privrede bile su u velikom zaostatku. Premoć evropske tehnologije, pre svega engleske pamučne industrije, koja je u poslednjoj deceniji 18. veka prešla na parnu mašinu, osvojila je, cenom i kvalitetom, evropsko tržište. Na Balkanu pod osmanskom vlašću Bugarska se izdvajala u tekstilnoj industriji proizvodnjom sukna, ali tek posle 1830. godine, i bila je veliki odgajivač ovaca i proizvođač vune, a za razliku od Srbije uživala je više poverenja osmanskih vlasti i sve do 1878. bila je van narodnih ustanaka. Bugarska tekstilna industrija je snabdevala tursku vojsku suknom i vojničkim uniformama, što je prethodilo podizanju prve tekstilne fabrike još 1834. godine. Uglavnom neometeni političkim prilikama u srpskim severnim krajevima Osmanske imperije i, kasnije, u stočarskoj Kneževini Srbiji, leskovački trgovci tekstilnim artiklima dolazili su preko bugarskog tržišta u kontakt sa zapadnom industrijskom tehnologijom iz druge ruke.

Nastaviće se

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *