
I ja mnogo volim fudbal, i za mene je fudbal važna stvar. Imam koga da volim, volim Partizan. Imam koga da mrzim, one koji su bolji od Partizana. Imam svake nedelje, bar jednom, jedan veliki i uzbudljiv događaj. Mislim da je fudbal ili jedan oblik lažnog emocionalnog života, ili vrlo važna dopuna našeg emocionalnog života,… Danas je nedelja, i ja idem na utakmicu.
Ovim genijalnim rečima legendarnog Duška Radovića mogli bismo započinjati svaki „Sportski četvrtak“. Niko tačnije, niko preciznije i smelije nije definisao, do sada, suštinu praćenja fudbala i sporta uopšte. Iako se fudbal mnogo u poslednje vreme otuđio od svog tvorca, naroda, i dalje ta trava, i dalje ta jurnjava dvadeset i dvojice odraslih ljudi za jednom loptom, izaziva u nama nešto dečački, nešto spontano, nešto iskonski radosno.
U dvadeset i prvom veku se UEFA-ina Liga šampiona isprofilisala kao klasična predstavnica mafijaškog sistema, čiji je glavni interes profit. Ipak, uprkos tome, fudbal je toliko magična igra da kad-kad ume da se otrgne čak i novcu. Juče i prekjuče mogli smo da vidimo svu srž fudbala.
Meč između PSŽ-a, aktuelnog prvaka Starog kontinenta i Bajerna iz Minhena, za mnoge je bio meč veka. Zaista u duelu na „Parku prinčeva“ videli smo svu raskoš fudbalskog talenta, svu brzinu krila, kreativnost veznjaka, dominantnost špiceva. Bio je to zaista praznik za oči.
Međutim, i pored manjih očekivanja zbog stila igre, juče su nam Čolo Simeone i Mikel Arteta pokazali drugu stranu fudbala. Pokazali su nam fudbal kao šah, fudbal kao bitku i strategiju, gde su treneri generali. Pravi ljubitelji ove igre uživali su podjednako u oba meča.
Ovonedeljni mečevi su nam dokazali da bez obzira na količinu novca koju primaju, fudbaleri nisu zaboravili zbog čega su počeli da se bave sportom – zbog pobede, zbog nadmetanja i da se makar na devedeset minuta osećaju potpuno slobodnima.
Nadamo se da će nam i preostale tri utakmice ovogodišnjeg elitnog takmičenja doneti esencijalno fudbalsko uzbuđenje.



