
Prošlosedmični „Književni utorak“ posvetili smo liku i delu Džejmsa Džojsa. Danas je red došao na njegovog najpoznatijeg učenika i zemljaka – Samjuela Beketa.
Rođen je 13. aprila 1906. godine u blizini Dablina, u imućnoj protestantskoj porodici. Studirao je francuski i italijanski jezik na Triniti koledžu u Dablinu, gde se već tada izdvajao inteligencijom i velikim interesovanjem za književnost i filozofiju. Nakon studija odlazi u Pariz, grad koji će postati njegovo drugo i najvažnije životno uporište. Tamo upoznaje Džejmsa Džojsa, jednog od najvećih modernističkih pisaca, koji je snažno uticao na njegovo rano stvaralaštvo. Ipak, Beket je kasnije krenuo potpuno drugačijim putem — dok je Džojs pisao bogatim i složenim stilom, Beket je težio jednostavnosti, kratkim rečenicama i gotovo ogoljenom jeziku.
Tokom Drugog svetskog rata ostao je u Francuskoj i priključio se „Pokretu otpora“ protiv nacističke okupacije. Zbog toga je jedno vreme morao da se skriva na jugu zemlje. Rat i iskustvo nesigurnosti dodatno su uticali na njegov pogled na svet.
Beket je pisao i na engleskom i na francuskom jeziku. Smatrao je da mu francuski pomaže da piše jednostavnije i preciznije, bez suvišnih ukrasa. Upravo je ta jednostavnost postala jedno od glavnih obeležja njegovog stvaralaštva.
Beketovo najpoznatije delo je drama „Čekajući Godoa“, prvi put izvedena 1953. godine u Parizu. U središtu priče nalaze se dvojica skitnica, Vladimir i Estragon, koji čekaju čoveka po imenu Godo. Oni razgovaraju, svađaju se, prisećaju prošlosti i pokušavaju da ispune vreme, ali Godo nikada ne dolazi. Upravo u toj jednostavnoj situaciji krije se suština Beketove književnosti — čovek čitav život nešto čeka: promenu, spas, smisao,…
Pored „Čekajući Godoa“, Beket je napisao i značajne drame kao što su „Kraj igre“, „Krapova poslednja traka“ i „Srećni dani“. U njima se stalno vraćaju iste teme: prolaznost vremena, raspadanje tela, usamljenost i nemogućnost istinske komunikacije među ljudima.
Veliki značaj imaju i njegovi romani, posebno trilogija „Moloj“, „Maloun umire“ i „Neimenljivi“.
Beketova književnost često deluje sumorno, ali njena snaga leži upravo u iskrenom prikazu ljudske nemoći i nesigurnosti. On nije davao jednostavne odgovore niti jasne poruke. Njegova dela teraju čitaoca da razmišlja o vremenu, životu, smrti i smislu postojanja.
Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. I pored svetske slave ostao je veoma povučen i skroman čovek koji nije voleo javnost ni medijsku pažnju.
Umro je 1989. godine u Parizu, ali je njegovo delo ostalo jedno od najvažnijih u savremenoj književnosti i pozorištu.
Naslovna fotografija preuzeta sa Vikipedije.



