
Naša reprezenetacija je pre tri dana odigrala peti meč u okviru ovogodišnje Lige nacija. Zabeležila je isto toliko poraza. Ovoga puta bolja je bila reprezentacija Nemačke na stadionu „Rajko Mitić“ (1:3). Ipak, danas nećemo pisati o formi i rezultatima naših fudbalera, već o stvaranju jedne atmosfere i narativa u medijima.
Od kada je Veljko Paunović preuzeo nacionalni tim, krenule su opstrukcije, kritički nastrojeni tekstovi i odjednom su se pojavili analitičari koji su godinama ćutali. Takav, u najmanju ruku tendenciozan nastup srpskih medija, jako je sumnjiv. Sumnjivost polazi iz jedne proste činjenice – svi se bave posledicama, a niko uzrokom. Na ovom mestu nećemo pričati da igru naše reprezentacije treba hvaliti. To bi bilo kontradiktorno i netačno. Ipak, moramo postaviti pitanje, zašto se niko od takozvanih sportskih medija ne zapita zbog čega srpski tim izgleda loše?
Osnovni problem je taj što Srbija nema više igrača na svetskom nivou, pogotovo ne u vezi i u napadu. Osim golmana, Strahinje Pavlovića i donekle Nikole Milenkovića, niti jedan naš igrač ne igra na najozbiljnijoj sceni. Prekjuče je obeleženo pet godina od legendarne pobede u Lisabonu. Šta se promenilo za pet godina? U tom trenutku 5 naših najboljih igrača bili su: Aleksandar Mitrović, Dušan Tadić, Dušan Vlahović, Sergej Milinković-Savić i Filip kostić. Prvi tada dominira u Fulamu i obara sve moguće rekorde londonskog kluba. Drugi je kapiten najjačeg Ajaksa u 21. veku. Treći je najbolji mladi igrač i najbolji strelac italijanske „Serije A“. Četvrti je najbolji igrač i kapiten Lacija. Peti je najbolji igrač Ajntrahta, igra simultanku u Barseloni i pred potpisom je karijere.
Pola decenije kasnije, Tadića su, realno gledano, stigle godine, a to se može reći i za Kostića s obzirom na to da igra poziciju krila i ving-beka. Sergej i Vlahović su svoje karijere pogubili u menadžersko-kombinacijskim igricama pohlepe, a Mitrović je kombinacija oba slučaja. Tu dolazimo do srži problema. Na zub vremena i na odnos prema karijerama Srbija ne može da utiče, ali ono na šta je sistem morao da utiče jesu zamene. Morao je da bude neko spreman da uskoči i da pokaže kvalitet umesto pomenute petorke.
Srbija osvaja Evropsko prvenstvo za igrače do 19 godina 2013. a Svetsko za igrače do 20 godina 2015. godine. Slaviša Kokeza dolazi na čelo Saveza 2016. godine i od tada, pa do današnje gerontološke šarade sa Džajićem i Bjekovićem na čelu, u mlađim kategorijama nije urađeno ništa. Nije „izbačen“ niti jedan igrač vrhunskog kvaliteta, a oni koji su to postali poput Pavlovića i Cvetkovića (koji ima potencijal da to postane), predstavljaju anomaliju. Nije napravljena okosnica buduće reprezentacije. Usput su izgubljeni neki svetski talenti poput Aleksandra Pavlovića i Stefana Bajčetića. To je ukratko rezime rada Saveza od uklanjanja toliko omraženog i toliko lošeg Tomislava Karadžića, do danas.
I onda, imamo apsurdnu situaciju. Kada smo bili u uzletu, kada je nacija mislila da možemo da napravimo ogroman korak u Kataru, selektor Stojković, sa kojim je Srbija igrala najlepši fudbal u ovom veku, pa makar i na godinu i po dana, ubačen je u politikantsko-špekulativne radnje oko izbora predsednika FSS-a. Popularnog Piksija su nam potpuno ogadili, a onda je kao naslednik došao čovek od integriteta, stava, čovek sa energijom koji vidi kako stvari funkcionišu – Veljko Paunović.
Umesto podrške, dobija salve kritika. Umesto da mediji uoče da Paunović od ničega pokušava da napravi nešto, oni potenciraju, sada, neka sportska pitanja. Čini se da je sve eksaliralo baš po završetku utakmice sa Nemačkom. Takozvani mediji koji svoje ime i finansije duguju zelenaškim kockarnicama, govore o pomračenju, o katastrofi, potpuno zaobilazeći kontekst, dva preoštro dosuđena crvena kartona, odsustvo Paunovića sa klupa, sasvim dobru igru u drugom poluvremenu, a o razlozima otkazivanja igrača nećemo ni da govorimo.
Dakle, osnovno pitanje ovog kratkog teksta je, za čije interese rade sportski mediji u Srbiji? Po čijoj direktivi pišu naručene tekstove?
Na to pitanje će čitalac sam morati da da odgovor, jer je ono kompleksno i zahteva podrobniju analizu i istraživanje, koju ćemo možda u bliskoj budućnosti i uraditi. Do tada, stoji konstatacija, da srpska nacionalna selekcija prvo mora da se reši atmosfere medijskog pesimizma koju diktiraju kockarnice, pa tek onda da traži sistem i sportske rezultate.



