
Treći po redu tekst na ovogodišnjem projektu vezanom za grad Leskovac, donosi još jednu, poslendju priču o hotelima u predratnom Leskovcu, pre nego što pređemo na obradu i opis kafana prederatnog, ali i posleratnog perioda kao najbitnijih društvenih institucija. Posle „Kostića“ i „Pariza“ vreme je da se, poštovani čitaoci, upoznate sa značajem hotela „Plug“.
Priča o hotelu „Plug“ počinje početkom XX veka kao obična kafana vlasnika Mihajla Miljkovića, smeštena iza kancelarije advokata Ace Tomića, u blizini kuće Mike Burinčića i prostora vojske i SDK, dok je porodična kuća Miljkovića bila preko puta ulice.
Mihajlo je imao tri sina – hotelijere Dušana i Aleksandra te diplomiranog pravnika Svetozara. Posle Prvog svetskog rata kafanu preuzima Dušan, dograđuje je i adaptira u hotel „Plug“. Sa suprugom Jelenom Dušan je imao četvoro dece: Nikolu, Kosaru, Ljubicu i Slobodanku. Zgrada je imala prizemlje i sprat: u prizemlju su bili sala sa 25 stolova, šank, šuber za hranu i plesna sala sa muzičkim podijumom, dok je na spratu bilo deset soba za prenoćište o kojima su brinule dve žene. Jelena je vodila kuhinju sa pomoćnicama i brinula da sve blista, spremajući punjene paprike, pasulj, đuveč, salate i pečenja, dok su se roštiljem snabdevali kod ćevabdžije Milana Gligorijevića „Bureta“, a leti su se stolovi spajali i ispred susednih radnji.
Tu su dolazili trgovci, zanatlije, lekari i profesori, slušao se orkestar Saće Redžića. Poseban trenutak i specifična anegdota vezana za porodicu Miljković dogodila se 1925. godine u Pragu, gde je Nikola upisao Mašinski fakultet. Na sokolskom susretu u pozorištu, Tomaš Masarik je zapazio Jelenu u srpskoj narodnoj nošnji sa jelekom, zlatnom granom sa dijamantima i tepeluk-kapicom, ustao je i s poštovanjem joj se poklonio.
Nakon povratka iz Praga i očeve smrti 1927. godine, hotel preuzima Nikola. Uvodi vodu i kanalizaciju, sanitarije iz Engleske i novi nameštaj, dajući hotelu evropski izgled. Veliku ulogu imala je i njegova supruga Branisava, obrazovana u Francuskoj, koja je govorila francuski, bila vodič i usmerila poslovanje ka evropskom nivou. Hotel je imao recepciju i knjigu gostiju koja se nosila u policiju na uvid, preuređenu kuhinju sa iskusnim kuvarima, uvozni porcelan, srebrni escajg, uredne stolnjake i slike poznatih umetnika.
Odsedali su industrijalci koji su sklapali poslove i visoki vladini funkcioneri, organizovani su balovi i praznična slavlja (posebno svečana za Uskrs), igrale su se karte i domine, a nastupali su i violinista Jašarević (kasnije šef Beogradskog orkestra na RTB-u) i ugledne pevačice.
U velikom dvorištu leti je bilo 20 stolova okruženih cvećem, puzavicom i muzičkim podijumom. Porodica je uz svoj vinograd dokupovala grožđe, pravila vino i pekla rakiju, čuvajući ih u podrumu u velikim bačvama (od 200 do 4.000 litara) i pletenim balonima, uz domaća i strana flaširana pića. Deo hotela srušen je, kao i veći deo Leskovca, u bombardovanju 1944. godine, a ostatak kasnije.
Hotel „Plug“ ostao je u sećanju Leskovčana kao primer šta srpska tradicija uz prisvajanje onih dobrih evropskih tekovina može. Potentnost preduzetničkog duha u Leskovcu nije nestala, ali se čini da fali i srpske tradicije i evropskog pelcera kako bi leskovačko ugostiteljstvo opet zasijalo punim sjajem.
Ovaj tekst je napisan u okviru projekta „Stare leskovačke kafane“ koji naš portal realizuje uz sufinansiranje grada Leskovca.



