
Najznačajniji predstavnik juga Srbije u književnom svetu je svakako Borisav Bora Stanković. Rođeni Vranjanac probio je barijeru i južnjacima, odnosno novooslobođenim krajevima Srbije, omogućio da se rame uz rame „takmiče u književnoj areni“ sa ostalim srpskim autorima. Svojim jedinstvenim stilom, ali i smelošću da se bavi delikatnim temama, Stanković se izdigao u sam vrh srpske, ali i evropske književnosti. Ovog „Književnog utorka“ pročitajte nešto više o zasigurno najvećem vranjanskom geniju, čije smo rođenje obeležili pre dve nedelje.
Borisav Stanković rođen je 1876. godine, u sredini koja je tada još uvek nosila snažan pečat turskog vremena, patrijarhalnih odnosa i strogih društvenih pravila. Upravo to okruženje, puno neizgovorenih zabrana, porodičnog autoriteta i potisnutih želja, oblikovalo je njegov život i njegovo književno delo. Posle oslobođenja Vranja, društvo se naglo menja, ali stare navike i mentalitet ostaju — taj sudar starog i novog sveta postaće jedna od glavnih tema njegovih knjiga.
Školovao se u Vranju, Nišu i Beogradu, gde je završio prava, ali ga je život odveo u književnost. Radio je kao činovnik i dramaturg, a tokom Prvog svetskog rata bio je zarobljen, što je dodatno uticalo na njegovu ličnost i stvaralaštvo.
Njegovo najpoznatije delo, roman „Nečista krv“, prati sudbinu Sofke, devojke iz ugledne porodice koja propada pod pritiskom društva i porodičnih interesa. Kroz njenu priču Stanković pokazuje kako spoljašnja pravila mogu da slome čoveka iznutra. U drami „Koštana“ pojavljuje se lik mlade Romkinje koja svojom lepotom i pesmom budi ono što ljudi pokušavaju da sakriju — čežnju za slobodom, za životom koji nisu smeli da žive. Njegove pripovetke, posebno u zbirci „Stari dani“, vraćaju čitaoca u staro Vranje, među običaje, govor i atmosferu jednog sveta koji nestaje, ali ostavlja dubok trag.
Ono po čemu je Bora Stanković poseban jeste način na koji piše o ljudima. Njegovi junaci nisu ni heroji ni zlikovci — oni su obični ljudi zarobljeni između onoga što žele i onoga što moraju.
Preminuo je 1927. godine u Beogradu, ali je iza sebe ostavio dela koja se i danas čitaju i igraju na sceni. Njegove priče nisu vezane samo za jedno vreme i mesto — one govore o večitim pitanjima: koliko smo slobodni, koliko nas društvo određuje i šta se dešava kada čovek mora da bira između sebe i sveta oko sebe. Upravo zbog toga, Bora Stanković i danas deluje blisko, gotovo kao savremenik.



