
Centralni sportski događaj u svetu ovih dana jesu Zimske olimpijske igre, koje su počele 6. februara, a trajaće sve do 22. dana tekućeg meseca. Ovogodišnji domaćin je Italija, a sportski događaji su smešteni u Milanu i Kortini d’Ampeci.
Iako su oči globalne sportske javnosti trenutno uprte ka severu Italije, ne možemo reći da se u Srbiji ova manifestacija prati sa ushićenjem. O razlozima velike nepopularnosti i još većeg decenijskog neuspeha srpskog zimskog sporta, možemo pisati naširoko, ali to danas nije tema. Naša redovna rubrika nosi naziv „Sportski četvrtak“. Međutim, danas nam valja pisati o nečemu što ima mnogo više veze sa kulturom, društvom i politikom, nego sa samim sportom.
Ceremonije otvranja Olimpijskih igara uvek imaju nameru da pokažu istorijsko bogatstvo naroda, ali i da pošalju određene društveno-političke poruke. Tako se još uvek pamti i prepričava otvarnje Letnjih olimpijskih igara u Pekingu, koje je svetu pokazalo kinesku moć i najavilo njihovu dominaciju u 21. veku. Veliku pažnju je privuklo i otvaranje u Sočiju, 6 godina nakon Pekinga, a ono se posebno istaklo kulturom i aristokratskom notom.
Italijanska ceremonija neće ostati u kolektivnom sećanju poput prethodno pomenutih, ali jasno treba istaći da ona predstavlja kilometarskih skok u odnosu na početak OI u Parizu 2024. godine. Italijani nam nisu priredili ništa spektakularno, ali je događaj odisao svečanošću sa primetnim notama patriotizma.
U glavnom gradu Francuske videli smo dekadenciju, blud, ismevanje hrišćanstva, čak i satanističke simbole. Iz ove perspektive možemo zaključiti da je Pariz predstavljao samo dno evropske kulture i da su OI 2024. označile kraj jednog nakaradnog sistema.
Nadajmo se da Milano predstavlja jedan novi početak Evrope, Evrope koja shvata da bez hrišćanskih temelja ona ne može da postoji.



