
Poezija predstavlja sušt, živu materiju jezika. Čini se da je jezik nastao usled pesme, usled potrebe da se nešto lepo dočara kroz melodiju i zvuk. Romski jezik u tom kreiranju zauzima posebno mesto. Jedino su Romi zadržali to iskonsko, jedino oni i dalje najbolje govore kroz pesme. Jednostavno, nije došlo do institucijalizacije jezika tako da je romski često preživljavao na tankoj liniji između usmenog pamćenja i tišine. Zato poezija na romskom nije samo književni ukras, ona je često najtvrđi nasip pred zaboravom.
Naš drugi tekst na ovom projektu donosi još jedan teorijski uvod, pred početak praktičnih analiza pesama i razvoja romske umetnosti i književnosti.
U svakodnevici, gde se reči mešaju sa jezikom okoline, gde se mlađe generacije lakše sporazumevaju na jeziku većine, maternja reč ume da se istanji. Nestaje prvo ono tanano – nijanse emocije, stare metafore, nazivi za osećanja za koje u drugom jeziku moraš da napraviš ceo opis. Poezija tu radi nešto dragoceno: ona vraća težinu svakoj reči. Kad pesnik napiše stih na romskom, on ne prevodi svoje iskustvo – on pokazuje da taj jezik može da ponese i tugu, i prkos, i nežnost, i velike filozofske teme, jednako kao i bilo koji drugi jezik na svetu.
Za mnoge mlade ljude romski jezik je dugo bio vezan samo za kuću, dvorište ili uski krug porodice, ponekad i uz osećaj stida koji nameće okolina. Pesma menja tu optiku. Kad čuješ svoj jezik u ritmu, u metafori, u stihu koji odzvanja i van četiri zida, on prestaje da bude samo „domaći govor“ i postaje prostor ponosa. A ponos je ključan za opstanak svakog jezika – niko ne čuva ono čega se stidi, ali svako brani ono što voli.
Poezija je i most između generacija. Bake i deke često nose reči koje mlađi više ne čuju u svakodnevnom razgovoru. Kroz stihove, te stare, gotovo zaboravljene reči ulaze u savremenu upotrebu mlađih generacija. Čak i kad se pesnik oslanja na različite dijalekte i govore, sama činjenica da se piše i čita na romskom stvara nevidljivu nit zajedništva. U toj niti nema podela na „ispravno“ i „neispravno“. Ima samo živog jezika koji diše i menja se zajedno sa svojim ljudima.
Leskovac ima tu sreću da još uvek postoji naselje u kom je romska pesma živa, a to je Podvorce. Dok god stanovnici podvorca shvataju veličinu svog poetskog dela, dok god su svesni da su upravo oni poslednji nosioci istinskog, boemskog, veselog, ali i melanholičnog duha našeg grada, romski jezik ima budućnost, romski jezik ima perspektivu.
Ovaj tekst je napisan u okviru projekta „Južni vetar Podvorca“ koji naš portal realizuje uz sufinansiranje Ministarstva informisanja i telekomunikacija.



