Vrlo često kao sinonim za imenice nacionalizam, patriotizam, rodoljublje, uzimamo pojmove kaošto su mržnja, ekstremizam, pa čak i nazadnost. Čovek nacionalista, prema nekom „modernom” shvatanju, ne može biti individua širokih pogleda, visokih težnji i otvorenog uma.
Da li je takvo tumačenje zaostavština jedne uže grane komunizma, pod nazivom titoizam, ili jedeo jedne šire neoliberalne propagande koja teži da globalnom svetu u kojem neće postojati nacije, pitanje je za mnogo, mnogo dublju i opširniju analizu.
Početkom prošlog veka, kada još uvek ni komunizam, ni neoliberalizam nisu uzeli maha,rodoljublje jeste bila u potpunosti pozitivna karakteristika. Kako to primećuje Dragoš Kalajić:„Tradicija nije okov, već jedini putokaz u vremenu koje želi da sve pretvori u besmislenu sadašnjost.”
Tu dolazimo do suštine naše priče. Tokom jednog razgovora Borislav Mihajlović Mihiz pitao je Ivu Andrića kako mu je uspelo da postane „takav gospodin”, iako je pošao i došao iz „najgoreg bosanskog karakazana”. Andrić se osmehnuo i odgovorio: „Niste vi poznavali Milana Rakića. On je bio gospodin.”
Zapitaćemo se, ako uzmemo samo ovo izopačeno ovovekovno tumačenje reči rodoljub, kako čovek svetskih manira, uticajni diplomata, školovan u Francuskoj, poznavalac nekoliko jezika, može da napiše Na Gazimestanu?
Odgovor je jednostavan. Moramo da shvatimo da biti kosmopolita, biti svetski čovek, ne negira patriotizam, već je štaviše rodoljublje preduslov kosmopolitizma, što nam svojim likom i delom najbolje pokazuje Milan Rakić.
U nastavku teksta donosimo pesmu Na Gazimestanu, a ispod pesme nalazi se link teksta profesora Slobodana Vladušića koji najbolje opisuje život i uticaj Milana Rakića.
NA GAZIMESTANU
Silni oklopnici, bez mane i straha,
Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka.
Zaljuljano carstvo survalo se s vama…
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strašna i porazom slavna.
Kosovski junaci zasluga je vaša
Što poslednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oružja se maša,
Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi.
Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu! Ko te voli
Danas, taj te voli, jer zna da si mati,
Jer pre nas ni polja ni krševi goli,
Ne mogaše nikom svesnu ljubav dati!
I danas kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem.
LINK TEKSTA PROFESORA VLADUŠIĆA: https://leskovackeprice.com/slobodan-vladusic-srbija-je-kosovo-ili-jedna-izbrisana-pesma